Ascherson Crno more

1. Auflage 2017
ISBN: 978-953-304-776-8
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection

E-Book, Croatian, Englisch, 280 Seiten

Zadivljujuca povijest jednoga od najzanimljivijih i najturbulentnijih prostora europske povijesti
Knjiga Crno more posveta je jednome moru i njegovim obalama, ali i zadivljujuce citko razmišljanje o euroazijskoj povijesti od najstarijih vremena do danas. Ono priziva kulturu, povijest i politiku nestabilnog podrucja oko Crnoga mora. Ascherson pritom oživljava svijet Herodota i Eshila; mjesto Ovidijeva progona na kojem je danas najveca rumunjska luka; dolazak barbarskih Skita i Sarmata; uspon i pad Bizantskoga Carstva; misterioznu energiju kršcanskih Gota; osnutak tatarskih kanata; pojavu Kozaka i rast ruskoga utjecaja te potom stoljeca rata izmedu Osmanskoga i Ruskoga Carstva radi prevlasti nad Crnim morem; kao i teror fašizma i staljinizma te njihovu težnju za prevlasti nad ovim beskrajno uzbudljivim i kompleksnim obalama.
Ne bez razloga, Ascherson knjigu o Crnome moru zapocinje s Krimom, poluotokom koji je stoljecima funkcionirao kao pozornica za dogadaje koji su bili važni za cijelo podrucje oko Crnoga mora i njegove narode. Grci su Krim pretvorili u središte svoga trgovackog carstva. To su ucinili i Mlecani i Ðenovljani tisucu godina kasnije. U 19. stoljecu tu se vodio Krimski rat, a u 20. stoljecu ovaj poluotok bio je poprište možda najgorih Hitlerovih i Staljinovih strahota. Godine 2014. Krim je bio uzrok spora izmedu Ukrajine i Ruske Federacije, tzv. Krimske krize, koja je de facto završila ruskom aneksijom poluotoka te rezultirala politicko-vojnim sukobom izmedu tih dviju velikih zemalja koji još uvijek nije završen. Podrucje oko Crnoga mora pretvorilo se u opasnu zonu o kojoj ce ovisiti buduci odnos Rusije i Zapada...
Crno more je maestralno napisano djelo, kljucno za razumijevanje jednoga od najzanimljivijih i najturbulentnijih prostora europske povijesti, mjesta na kojem završava Europa, mjesta gdje se rodio »barbarizam«.

Autoren/Hrsg.

Ascherson, Neal

Leseproben

Predgovor U godinama nakon izlaska ove knjige svijet je shvatio da mora razbijati glavu zbog crnomorske regije. Desetljece i pol nakon kolapsa Sovjetskog Saveza 1991., nove granicne crte ostale su stabilne. Vecina vlada zemalja oko mora bavila se unutarnjim trvenjima s ciljem uspostave apsolutne vlasti i obuzdavanja lokalnoga kaosa. No pocetkom 21. stoljeca, gotovo bez upozorenja, crnomorske granice zaljuljale su se uz novu eru politickih potresa. Oko Crnoga mora brojimo cetiri spektakularne pobune koje su privukle pozornost svijeta, kao i dva manja rata. „Ružicasta revolucija“ u Gruziji 2004. i „Narancasta revolucija“ u Ukrajini godinu dana poslije prošle su gotovo bez krvi. Baš kao i golem, iako jalov, val protuvladinih prosvjeda koji su 2013. godine potresli Istanbul i druge turske gradove. No ruske su snage 2008. godine pokrenule kaznenu ekspediciju na Gruziju, dok je krvavi drugi ukrajinski ustanak doveo do ruskog podrivanja i aneksije Krima 2014. godine, kao i do niza, iz Rusije sponzoriranih, pobuna u gradovima jugoistocne Ukrajine. Prvi sukob s Rusijom zapoceo je u kolovozu 2008., kada je gruzijski predsjednik Šalikašvili nepromišljeno napao Južnu Osetiju, odakle ga je istjerao snažan ruski protunapad. Tenkovi su prodrli duboko u gruzijski teritorij. Tisuce Gruzijaca napustilo je svoje domove; bombardiran je grad Gori (Staljinovo rodno mjesto). Prije povlacenja, Rusi su planski uništili sve vojne baze i opremu što su ih zatekli u zapadnoj Gruziji. Tih nekoliko tjedana Gruzija se našla u žiži svjetske pozornosti. Gotovo odmah nakon prekida vatre, Rusija je priznala suverenu neovisnost Južne Osetije i Abhazije. Iako su te dvije sicušne pokrajine odbacile gruzijsku vlast još prije gotovo dvadeset godina, Sjedinjene Države, NATO i Europska Unija jednoglasno su to priznanje proglasili povredom gruzijskog „teritorijalnog integriteta“. Druga ukrajinska revolucija otpocela je u studenome 2013., kada je predsjednik Janukovic podlegao ruskim pritiscima i odbio predloženi sporazum o pridruživanju Europskoj Uniji. Nakon višemjesecnih prosvjeda, sa središtem u Kijevu, došlo je do ubilacke pucnjave te je predsjednik pobjegao u veljaci 2014. godine. Nova privremena vlada preuzela je vlast, ali ruski predsjednik Putin smjenu je proglasio protuzakonitim državnim udarom. Mnogi rusofoni Ukrajinci iz istocne Ukrajine dijelili su njegovo mišljenje i tvrdili da u Kijevu stoluje novi, „fašisticki“ režim. U veljaci 2014., poslije Janukoviceva bijega, naoružane milicije potpomognute Putinom izjavile su da djeluju u ime vecinskog ruskog stanovništva Krima te su preuzele nadzor nad poluotokom, gdje je i dalje bila smještena baza ruske Crnomorske flote u Sevastopolju. Nekoliko tjedana poslije, kao muzika za uši velikom domoljubnom slavlju u Moskvi, dolazi do aneksije („povratka“) Krima Ruskoj Federaciji. Proruske pobune buknule su u najvecim gradovima istocne Ukrajine, što je dovelo do dugotrajnih i krvavih sukoba sa snagama nove kijevske vlasti. „Zapad“ je sa svoje strane priznao novu ukrajinsku vlast te u lipnju 2014. potpisao sporazume o pridruživanju Europskoj Uniji s Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom. A to je do samog ruba dovelo dugo razdoblje suparništva izmedu Rusije i Zapada u crnomorskoj regiji ciji korijeni sežu – prije gruzijske i ukrajinske krize – do rusko-americkog nadmetanja za nadzor nad kaspijskom naftom i plinom. Silnice iza svih tih napetosti i provala sukoba izviru iz Putinova projekta obnove Rusije kao staromodne „velesile“ koja bi nadzirala medunarodne odnose svojih susjeda, a od ostatka svijeta tražila da je se plaši i poštuje. Zapad je, sa svoje strane, odlucio to protumaciti kao program ucinkovite obnove geografije moci staroga Sovjetskog Saveza te uzvraca – preko NATO-a i Europske Unije – trajnim i polaganim širenjem utjecaja na istok i crnomorsku regiju. Ruski upad u Gruziju i neskrivena ruska vojna podrška pobunjenicima u Ukrajini (iako uporno demantirana) bili su reakcija na primijeceno širenje tog utjecaja. Danas nijedan europski i americki voda Crno more ne može smatrati „perifernim“ podrucjem. Politicki, ono se pretvorilo u opasnu zonu u kojoj se stvara buduci odnos Rusije prema Zapadu – Europskoj Uniji, NATO-u i Sjedinjenim Državama. Ekonomski, Crno more i Južni Kavkaz postali su podrucja gdje se Rusija i Zapad bore za nadzor nad naftovodima i tankerskim rutama kojima se iz Kaspijskog jezera prevoze nafta i plin. Cak i prije pocetka rata u Ukrajini, Crno more postalo je tema napetih konferencija, „akcijskih planova“ i „susjedske politike“. Vecinu njih osmislila je ili, najblaže receno, potaknula, Europska Unija. Ulazak Poljske u Uniju 2004. godine znacio je da neovisna Ukrajina, povijesno najbliskija susjeda Poljske, odjednom postaje tema – gotovo i nevidljivi partner – svim raspravama u Bruxellesu. U sijecnju 2007. dvije crnomorske države, Rumunjska i Bugarska, pridružile su se Poljskoj kao punopravne clanice EU. Njihovim pristupanjem EU je „posjedovala“ ukupno dvadeset sedam država. Zatim je uslijedila stanka dok se Unija, kao prežderani piton, trudila probaviti vlastitu naglo i golemo širenje poslije 2004. godine. No, u drugu ruku, bilo je to mracno razdoblje. Globalni financijski kolaps 2007. – 2008. poremetio je krhku i osjetljivu arhitekturu „Eurozone“ i neke nesmotrene clanice doveo do ruba propasti. U meduvremenu su Rumunjska i Bugarska, nekoliko godina nakon pristupanja EU, shvatile da su im razmjeri korupcije, kršenja ljudskih prava i utjecaja mafije („kleptokracija“) ostali na istoj razini, koja je morala biti smanjena prije pristupanja 2007. godine. Sve to pomaže u razjašnjavanju razloga zbog kojih prijedlozi o novom proširenju tjeraju Europljanima strah u kosti. Zbog toga su se dvije crnomorske države, Turska i Ukrajina, suocile s vremenski neodredenom odgodom donošenja konacnog programa njihova pristupanja u clanstvo. Još jedan cimbenik koji ogranicava politiku EU prema Ukrajini, i osobito Gruziji, jest neodlucnost Unije kad je u pitanju Rusija. EU cezne da je Moskva voli i poštuje, i da „ponovno obnovi“ taj odnos. No istodobno podražava Sjedinjene Države, kritizirajuci mracno stanje gradanskih sloboda u suvremenoj Rusiji glasnim osudama ruske intervencije na Krimu i istocnoj Ukrajini te oplakivanjem „ruske okupacije suverenog gruzijskog teritorija“ (odnosno priznavanja neovisnosti Abhazije i Južne Osetije). Takav sukob ciljeva paralizira „susjedsku“ inicijativu EU u crnomorskoj regiji. Kad sam poceo pisati Crno more, istocna Europa i zapadna Euroazija živjele su u apokalipticnim vremenima. Sovjetski Savez raspao se na dijelove i time prouzrocio industrijski i financijski kolaps u nekoc kontinentalnoj planskoj ekonomiji. Od Bugarske pa sve do Gruzije, u svaki crnomorski grad ulazilo se kroz sablasni, hrdom izjedan pojas napuštenih tvornica. Istodobno su se otvarala groblja povijesti, s obzirom na to da su se potlacene nacije dizale iz mrtvih kako bi ponovno ostvarile vlastiti identitet i pravo na suverenost. I sve redom cinile su to prizivajuci povijest, a cesto su je i izmišljale. Danas ondje vlada cudan, ali divljenja vrijedan ekonomski oporavak. Gradovi su ponovno oživjeli malom privredom; nova bogata klasa (koja je odavno uvelike prerasla onu šacicu zlocinaca-oligarha) živi u ogradenim i cuvanim stambenim naseljima, gdje su nekoc stajale stare tvornice. Nema povratka tim danas izgubljenim teškim industrijama. Kao što nema povratka ni onim bogato opremljenim oceanografskim institutima koji su nekoc gusto napucivali sovjetske obale Crnoga mora. Sredinom devedesetih godina, zagadenje, pretjeran izlov ribe i napadi novih invazivnih vrsta naceli su ekosustav i stvorili prvo beživotno more na svijetu. No danas, spojem medunarodne akcije i nepredvidenih prirodnih uzroka, riblji fond ponovno je u porastu i popravlja se kakvoca vode. Na obali se i dalje otvaraju grobovi. Politika identiteta i stvaranje povijesnih mitova kljucaju još uvijek diljem regije. Osobito snažno fermentiraju u podijeljenoj Ukrajini, no najmocniji su na sjevernom Kavkazu, unutar granica Ruske Federacije. Ondje tek rodena, no sve bjesomucnija borba mobilizira tamošnje nacionaliste, borce za etnicku vendettu, eskadrone smrti zavadenih mafijaških glavešina i džihadistickih bombaša-samoubojica. Katkada kao žrtve padaju susjedne zajednice; katkada su žrtve lokalni politicari i dužnosnici. No Rusi postaju sve cešce mete. Gotovo svaki tjedan donosi vijesti o strahotama terora u ruskim gradovima, cesto i u samoj Moskvi. Suparništvo izmedu tih sicušnih neovisnih republika nije samo nasilno. Ono je kulturno, povijesno, cesto i arheološko. Svako planinsko selo preraduje svoje udžbenike povijesti u manifeste okrenute protiv susjeda: „Mi, i samo mi, donijeli smo vam pismenost i kulturu tijekom našeg Zlatnog doba prije dvije tisuce godina“. Takvi prirucnici, pisani cesto lokalnim narjecjima, i još cešce djela maštovite fikcije, rastuca su industrijska grana cerkeskih i osetijskih intelektualaca. Ruska vlast preuzela je neopisiv rizik organizacijom Zimskih olimpijskih igara 2014. u Krasnoj Poljani, simbolickom mjestu gdje su ruske snage slavile svoje osvajanje Kavkaza prije 150 godina. U Ukrajini, još rastrganoj ratom u vrijeme nastanka knjige, nema dogovora ni o prošlosti ni o buducnosti. Mladi prosvjednici Narancaste revolucije obicno su skandirali: „Samo želimo živjeti u normalnoj europskoj državi“. No Ukrajincima tek ostaje da odluce – pregovorima ili oružanom silom – odnosi li se rijec „normalno“...