E-Book, Croatian, 240 Seiten
Dimkovska Skrivena kamera
1. Auflage 2017
ISBN: 978-953-52-0001-7
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection
E-Book, Croatian, 240 Seiten
ISBN: 978-953-52-0001-7
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection
'Nitko te ne primjecuje u tudini, ondje možeš ciniti što ne možeš kod kuce. Dokazano je da ti i u tudini primjecuješ sve, samo ništa ne možeš promijeniti.'
Lila, mlada makedonska spisateljica, stigla je u Bec na tromjesecni program Artist in residence. Dijeli stan s još dvoje umjetnika: osebujnom albanskom fotografkinjom Edlirom i tankocutnim pakistanskim glazbenikom Josephom. Prica o tri umjetnika koji su se susreli u Becu samo je okvir za Lilin autofikcijski dnevnik u koji bilježi svoje reminiscencije na djetinjstvo u Šlegovu, mladost u Skoplju, studentske dane, a potom i lektorat u Rumunjskoj, studijska putovanja po svijetu te na koncu na svoj posljednji dom u Sloveniji, gdje živi zbog neobicna razloga - ljubavi.
Nije slucajno da se u Becu susrecu upravo Makedonka i Albanka; izbor nacionalnosti autorici je poslužio da zadre u kompleksne makedonsko-albanske odnose u svjetlu stvarnih sukoba u Makedoniji s pocetka 21. stoljeca. Autorica daje do znanja da prijateljstvo Albanke i Makedonke, baš kao i dirljiva i tragicna albansko-pakistanska ljubavna veza nadilaze sve nacionalisticke teorije, stereotipe i klišeje. Djelo je pisano u obliku transkripcije snimke koju je zabilježila skrivena kamera. Sastoji se od pregršti dogadaja, dojmova i povijesnih cinjenica koji se javljaju kao dnevnicke zabilješke i kaleidoskop slika, a spaja ih ideja da iskreni meduljudski odnosi nadilaze sve društvene podjele.
Weitere Infos & Material
Isusov život zapoceo je u jaslicama, a moj život i život Lile Serafimske zapoceo je u vreci za spavanje marke Explorer Light. Da me ne shvatite pogrešno, mislim na život koji svakim, cak i najmanjim preseljenjem dobiva novi pocetak i novi kraj. Vreca za spavanje s takvim imenom kao narucena je za taj tip situacije. Preda mnom i Lilom prva je noc u Becu u ulozi spisateljice „dvije u jednoj“ na privremenom boravku placenih istraživaca svjetlosti. Naravno, gospoda iz zaklade nadležne za projekte iz podrucja literature nije se izrazila toliko metaforicno kad joj je priopcila da je ona prva od makedonskih pisaca koja je dobila stipendiju za boravak u Becu na racun zaklade. „Dakle“, napisala joj je u mailu, „dodijelili smo vam besplatan smještaj (kuhinju, kupaonicu i kompjutor dijelit cete s fotografkinjom iz Albanije i pjevacem iz Pakistana), besplatnu struju, vodu i grijanje, stipendiju od 900 eura mjesecno i zdravstveno osiguranje za vrijeme vašeg boravka. Putne troškove pokrivamo samo djelomicno, a troškove vize snosite sami. Od vas ocekujemo da iskoristite boravak za pisanje knjige. Sâm naziv writers in residence to i podrazumijeva. Na kraju cemo procijeniti rezultate vašeg rada.” Tromjesecna stipendija u Becu za jednoga je istocnoeuropskog pisca kao šestica na lotu, ali i dvosjekli mac. Lila ne zna bi li uživala u blagodatima Europe ili se zatvorila u sobu sa skromnim, ali modernim namještajem i pisala knjigu rukom, a zatim vrebala kada ce kompjutor u dnevnom boravku biti slobodan kako bi unijela napisano. Meni bi više odgovaralo to prvo, ali Lila je oduvijek bila ambicioznija od mene. A o cemu bi pisala? Opravdala je svoju prijavu na natjecaj zaklade za stipendiju u Becu cinjenicom da joj samo dogadaji povezani s književnosti omogucuju da vidi svijet, samo oni imaju službeno pokrice – pozivi i garantna pisma kojima bi opravdala svoj zahtjev za vizom u raznim veleposlanstvima a da joj koljena ne klecaju od hladnoce i straha, da ne tapkaju nestrpljivo poput konja prije galopa, što je za mene strašnije nego za nju. Samo je s detaljno pripremljenom dokumentacijom mogla dobiti vizu kako bismo vidjele Francusku, Sloveniju, SAD, Nizozemsku, Tajvan, Švedsku, Cešku, Litvu, Rumunjsku. Na temelju poziva na pjesnicki festival u Sloveniji dobila je jednomjesecnu vizu, pa smo se s A.-om našetale Ljubljanom, dok je kasnije, kao mlada na vlastitoj svadbi, u istoj zemlji dobila vizu na samo dva tjedna. Umjesto na medeni mjesec otišli smo na medeni tjedan u Dubrovnik, ako se uopce može reci da je bio meden, jer u zlatarnici na Stradunu, dok joj je A. birao koraljnu ogrlicu a ja buljila u rubin na prstenu prodavacice, prodavacica upita Lilu odakle je. Kada je cula da je iz Makedonije, kao iz puške rece: „Vi baš tako ne izgledate, ali drugi Makedonci koji dolaze u Dubrovnik silno vole istaknuti da su Makedonci!“ Možda Makedonci Aleksandra Makedonskog, tko ce ga znati? Ogrlica je ostala u staklenoj ladici, A. je otišao na pivo, a Lila i ja u akvarij kako bismo se požalile morskom konjicu. Lila pomisli da bi mogla još jedanput pokušati sa zemljom koja traži vizu, pa je zato odabrala Austriju. „Pa napišite knjigu o tome!“ savjetovali su je dobro organizirani Europljani, „o svim svojim zemljama, o duhu nomadizma hrapavih stopala!“ Oh, koliko su bili u pravu! Dobro poznajem Lilina stopala, hrapavija su i od rogožine, a desno stopalo joj je i manje od lijevog! S druge strane, blago Lili što je iz Makedonije, pa može ne samo živjeti vec i pisati na tudi racun. A. ili Marius Burokas, na primjer, nikada više nece moci pisati na „europski racun“, zato što bi to znacilo da ujedno prazne i vlastiti džep. Tako im je kada žele u Europu! Evo, ni striko Soros se više ne razbacuje zelenim novcanicama iz džipa kojim juri kroz dojucerašnje nerazvijene zajednice, ali barem ekozajednice. Sada i sâm traži novac za zapadnobalkance, poput Lile i mene, podsjecajuci ih na osnovnu lekciju koju im je dao: da je društvo otvoreno samo onda kada su otvoreni njegovi sefovi i blagajne. Zbog prijestupne godine Lila je promašila datum i umjesto 1. ožujka, u Bec smo stigle 29. veljace. Kada se sa željeznickog kolodvora javila zakladi i rekla da je u Becu, da ima ruksak i dva teška kovcega i da ne zna njemacki (mene, naravno, nije spomenula), ruke su joj se kao starici tresle od straha da nitko nece doci, da cemo morati cekati do iduceg dana. No u roku od 15 minuta u cekaonici se pojavi koordinator projekta, mladi Klaus, koji je ljubazno pozdravi i uzme kovcege. Ušli smo u prvi taksi i krenuli prema Reumannplatzu, gdje se nalazio stan za umjetnike s privremenim boravkom u Becu. „Stan se upravo priprema“, rece Klaus, „posteljinu cete dobiti tek sutra, nadam se da cete se nocas vec nekako snaci. Jako mi je žao, nismo vas ocekivali danas.“ „Oh, nema problema“, rece Lila, „imam vrecu za spavanje, uzela sam je za svaki slucaj.“ Ja nisam bila previše oduševljena situacijom, ali sam ipak bila sretna što imamo barem vrecu za spavanje, zato što je Lila možda i ne bi uzela da joj to nije rekao A. Opce je poznato da Balkanci nose vrecu za spavanje samo kada idu na odmor koji ukljucuje kamp-prikolicu ili šator. Kada ideš nekamo u stan ili kucu, pretpostavljaš da ce domacini naci neki krevet za tebe, pa cak i ako ga nemaju. „Pa što, imaju susjedi!“ reci ce ti svatko tko te vidi da pakiraš vrecu za spavanje. „Zašto nosiš vrecu za spavanje i ostale gluposti, nismo u divljini! Naci ce se neka fotelja, ili barem poljski ležaj“, reci ce ti i domacin i, dok trepneš, vec ti je našao krevet. Ni Lila je ne bi uzela da A. nije nagurao vrecu u ruksak, da se nade kada nas dode posjetiti. Za svaki slucaj. Za svaki slucaj uzela je sa sobom i kineske kuglice za meditaciju i pravoslavni molitvenik koji su joj osim mene jedina pomagala protiv nesanice u tudini. Kraj otvorenog automobilskog prozora ovratnik jakne od umjetne kože lepršao joj je i prije petnaestak godina kao kompas na remenu Mickeyja Mousea ispred McDonald’sa upravo ovdje u Becu. Meni je bilo svejedno, ali ona je sada željela zaboraviti „onaj“ Bec zato što ju nije podsjecao ni na što dobro, ni na što casno i željela je iz automobila koordinatora Klausa iznova doživjeti „ovaj“ Bec, jasno i otvoreno, no suocavanja se dogadaju kada to najmanje želimo i kao da nam je šutljivi Klaus namjerno omogucio to suocavanje s gradom. Dakle, bile smo ovdje prije punih petnaest godina, u cudnim okolnostima koje, i da ih je željela izbjeci, nije mogla s obzirom na to da smo vec prevalile toliki put. S Lilinom školskom kolegicom Vesnom bile smo u gostima kod prijateljice njezine majke, doseljenice iz Makedonije, i njezina ljubavnika Albanca, cija je obitelj, žena i sedmero djece, ostala živjeti u nekom struškom selu. Striko Ismet, kako su mu se obracale Lila i Vesna, bio je preprodavac Wiener Kaffeea, koju je kupovao u Austriji i zatim preprodavao u Makedoniji, koja je u to vrijeme socijalisticke Jugoslavije vapila za zapadnoeuropskom kavom, trapericama i adidasicama. Teta Vera, jedra plavokosa udovica, radnica u tvornici tekstila u Becu, majka dvadesetogodišnje kceri i vlasnica dvaju stanova u Becu (koje je naslijedila od muža Austrijanca, preminulog prije godinu dana), nije pozvala u goste samo kcer prijateljice iz mladosti, vec i njezinu prijateljicu Lilu, „kako se Vesna ne bi dosadivala“, a s Lilom, željela ili ne, došla sam i ja. Jednom je zgodom teta Vera sa strikom Ismetom na tri dana došla u Makedoniju. U ta tri dana u Lilinu domu odigravala se prava drama: njezini roditelji prepirali su se ide li ili ne, iznova ponavljajuci da tamo nema što tražiti i da stalno nešto zahtijeva i da se to više ne može trpjeti, odnosno da je postala bahata. Nakon rijeke suza, argumenata (Lilin najjaci argument bio je da ona, kao pjesnikinja, mora vidjeti slavnu becku Operu, ni sama nije znala zašto, ali to je upalilo) i bordera iz banke u iznosu od 50 njemackih maraka, krenuli smo tako jednog jutra automobilom strike Ismeta u Bec. Na putu prema beckoj Operi naslušali smo se pjesama Miroslava Ilica, Lepe Brene, Halida Muslimovica i Šemse Suljakovic. Kada smo stigli u Bec, bila je noc, grad je bio pretvoren u luster s najrazlicitijim svjetiljkama, ne kao sada dok s Klausom prolazimo izmedu obicnog smedeg drveca i izloga što se kupaju u hladnoj dnevnoj svjetlosti. Klaus zaustavi automobil pred starom peterokatnicom. „Stigli smo“, rece. Lila stavi na leda ruksak izlizanih naramenica, Klaus podigne kovcege (Lila je propala u zemlju od srama što su toliko teški, dok sam se ja podmuklo smješkala jer u njima nije mogla izostati plasticna kutija s cetiri kilograma ovcjeg sira u slanoj vodi i pet teglica ajvara, bez kojih je inozemstvo zaista tudina) i na trecem katu zastanemo pred vratima s naljepnicom na kojoj je pisalo: Artists in residence. Stan je upravo bio ocišcen, zavjese su mirisale na Lenor (Lilu je iznenadila oštrina vlastita njuha koji je odmah detektirao poznati proizvod), pod se sjajio, cijeli stan mirisao je na sredstva za cišcenje i vidjeli su se tragovi vrijednih ruku. Sjeti se kako nas je u beckom stanu tete Vere docekao miris zagorjela mlijeka i kako je na stolu bio kup reklamnih materijala za supermarkete (prvi susret s kapitalistickim sustavom vrijednosti) te debeli fotoalbum otvoren na sredini. Tada je teta Vera dobacila striki Ismetu: „Andrea je opet gledala slike s pogreba i zbrisala“, Lila i Vesna zacudeno su pogledale prema albumu i, zaista, i ja sam vidjela cetiri fotografije s mrtvacom, no sada se Lila obrati Klausu i rece: „Odlicno.“ „Izaberite si sobu...
