E-Book, Croatian, 512 Seiten
Faber Knjiga neobi¿nih novotarija
1. Auflage 2017
ISBN: 978-953-286-193-8
Verlag: Vukovi¿ & Runji¿
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection
E-Book, Croatian, 512 Seiten
ISBN: 978-953-286-193-8
Verlag: Vukovi¿ & Runji¿
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection
Michel Faber je pisac bestselera, miljenik medunarodne publike i kritike, autor djela The Crimson Petal and the White, Ispod kože (najuži izbor za Whitbreadovu nagradu za prvi roman) i još nekoliko knjiga. Osvojio je više nagrada za pripovijetke, a objavljuje u publikacijama Granta, The O. Henry Prize Stories i mnogim drugima. Živi u Škotskoj.
Ovo je novo remek-djelo Michela Fabera, živi portret punokrvnog ljubavnog odnosa okrnjenog udaljenošcu, istraživanje koje nas vodi u gore koje vjera može pomaknuti, ali i u one koje ne može.
DAVID MITCHELL
Ne sjecam se da me ijedna knjiga tako neprestano i pouzdano iznenadivala. Potpuno me zacarala, uvjerila, i bezrezervno zadivila.
PHILIP PULLMAN
U temelju 'Knjige neobicnih novotarija' je pitanje: koga, ili što, volimo i što smo spremni, ili nismo, uciniti u ime te ljubavi? Odgovor je ovaj cudesni, neponovljivi roman.
YANN MARTEL
Kao i svako djelo genijalnog uma, ova knjiga progonila me svih sedam noci dok sam je citao, a i progoni me i dalje. Prica o vjeri koja ce zatraviti i vjernike i nevjernike, prica o ljubavi suocenoj s apokalipsom, prica o ljudskosti u okovima tudeg svijeta - 'Knjiga neobicnih novotarija' ocajnicki je lijepa, tužna, i nezaboravna.
DAVID BENIOFF
Prevela s engleskoga: Snježana Husic
Weitere Infos & Material
1.
Cetrdeset minuta poslije bio je na nebu
“Htio sam nešto reci”, izustio je. “Pa reci onda”, odvratila je ona. Šutio je, pogleda prikovanog uz cestu. U mraku predgrada nije se vidjelo ništa osim stražnjih svjetala drugih automobila u daljini, beskonacnog odmotavanja asfaltnoga traka ispred njega, golemih oznaka i servisnih postaja uz autocestu. “Boga sam razocarao možda vec i time što sam to pomislio”, rekao je. “No,” uzdahnula je, “On ionako zna, pa zašto onda ne bi meni rekao.” Na tren joj je promotrio lice, ne bi li procijenio kakve je volje to izgovorila, ali gornja joj je polovica glave, zajedno s ocima, bila zakrivena sjenom što ju je bacao rub vjetrobrana. Donja polovica lica bila joj je obasjana mjesecinom. Pogled na njezin obraz, usne i bradu – koji su mu bili tako prisno poznati, tako neodvojiv dio života kakvim je dotad živio – izazvao je u njemu oštru bol pri pomisli da bi je mogao izgubiti. “Svijet je ljepši pod svjetlima koja je postavio covjek”, rekao je. Dalje su se vozili u tišini. Nijedno od njih nije podnosilo klepetanje radija ili snimljenu glazbu. Kao i u mnogocemu drugome, i u tome su se slagali. “To je sve?” rekla je. “Da”, rekao je. “Mislim... Netaknuta priroda trebala bi biti krajnje savršenstvo, zar ne, a sve što je covjek stvorio samo na sramotu, zbrkano pretrpavanje. Ali u svijetu ne bismo uživali ni upola toliko da covjek... mi ljudska bica...” (Njezino je nerazgovijetno gundanje znacilo prijedi-na-stvar.) “...da ga nismo uzduž i poprijeko prekrili elektricnim svjetlima. Elektricna svjetla zapravo su baš zgodna. Uz njih je i ovakva nocna vožnja podnošljiva. Pa cak i lijepa. Mislim, daj zamisli da se sad moramo voziti po mrklome mraku. Jer to je prirodno, da svijet nocu bude takav, zar ne? U mrklome mraku. Zamisli samo. Covjek bi bio sav napet jer nema pojma kud ide, jer ne vidi dalje od par metara ispred sebe. A da putuje u grad – dobro, u svijetu bez tehnologije vjerojatno ne bi bilo gradova – ali da putuje u mjesto gdje žive drugi ljudi, žive na prirodan nacin, možda tu i tamo s kojom logorskom vatrom... Ne bi ih vidio sve dok ne dode do njih. Ne bi bilo onog carobnog pogleda kad si na nekoliko kilometara od grada i s obronka svjetla trepere kao zvijezde.” “Aha.” “Pa i u kolima, pod pretpostavkom da bi u tom prirodnom svijetu bilo kola, nekakvih, koja bi valjda vukli konji... Bilo bi mracno kao u rogu. A i veoma hladno, za zimskih noci. Umjesto toga, gle što mi imamo.” Spustio je jednu ruku s upravljaca (uvijek je vozio simetricno objerucke obujmivši volan) i pokazao na kontrolnu plocu. Svijetlile su uobicajene lampice. Temperatura. Vrijeme. Voda. Ulje. Brzina. Potrošnja goriva. “Petere...” “Ah, gle!” Nekoliko stotina metara dalje, ispred njih, sitna i pretovarena prilika stajala je pod svjetlom s rasvjetnoga stupa. “Netko autostopira. Da stanem, je l’ da?” “Ne, nemoj.” Izgovorila je to takvim tonom da joj se nije usudio suprotstaviti, premda su inace rijetko propuštali priliku da budu ljubazni prema neznancima. Autostopist je u nadi podigao glavu. Obasjano prednjim svjetlima, njegovo se tijelo – samo na tren – iz neodredeno ljudskog oblicja preobrazilo u raspoznatljiva pojedinca. Držao je natpis HETHROW. “Cudno”, rekao je Peter kad su projurili pored njega. “Pa do aerodroma može podzemnom.” “Posljednji dan u Engleskoj”, rekla je Beatrice. “Posljednja prilika da se proveseli. Vjerojatno je svu englesku valutu potrošio u pivnici, s namjerom da sacuva tek toliko da sjedne na vlak. Kad je izašao nakon šest rundi i poceo se trijezniti na svježem zraku, ostale su mu samo avionska karta i funta i sedamdeset.” Zvucalo je uvjerljivo. Ali ako je tako, zašto bi tu zabludjelu ovcicu ostavili na cjedilu? To nije bilo Bei slicno, da okrene leda covjeku u nevolji. Ponovno je svrnuo pogled na njezino zatamnjeno lice i uznemirio se kad je spazio da joj na bradi i u kutovima usana svjetlucaju suze. “Petere...” rekla je. Opet je skinuo ruku s upravljaca, ovaj put da je primi za rame. Iznad autoceste ispred njih nadvijao se znak s nacrtanim zrakoplovom. “Petere, ovo nam je posljednja prilika.” “Posljednja prilika?” “Da vodimo ljubav.” Žmigavci su lagano bljeskali i otkucavali tik-tik-tik dok se prestrojavao u trak za zracnu luku. Rijeci “vodimo ljubav” zalijetale su mu se u um u nastojanju da se probiju u unutrašnjost, premda ondje nije bilo mjesta. Malo je nedostajalo da izlane: “Ti se šališ.” No, koliko joj god istancan bio smisao za humor i koliko se god rado smijala, nikad nije zbijala šale s uistinu važnim. Dok je vozio dalje, osjecaj da nisu na istoj valnoj dužini – da su im u ovom kljucnom trenutku potrebe razlicite – uvukao se u auto poput smutnje. Dotad je mislio – osjecao – da su se zapravo oprostili jucer ujutro i da je ova vožnja do zracne luke samo... neka vrsta postskriptuma. Jucer ujutro sve je bilo baš kako treba. Napokon su odradili sve s popisa onoga što moraju uciniti. Torba mu je vec bila spakirana. Bea je na poslu uzela slobodni dan, spavali su kao klade, probudili se s blistavim suncem koje je grijalo žuti poplun na krevetu. Macak Jošua ležao im je smiješno sklupcan pod nogama; gurnuli su ga s kreveta i vodili ljubav, bez rijeci, polako i beskrajno nježno. Poslije je Jošua skocio natrag na krevet i nesigurno spustio prednju šapu na Peterovu golu potkoljenicu, kao da želi reci: Ne idi; ja cu te zadržati ovdje. Bio je to intenzivan trenutak i izražavao je u kakvoj se situaciji nalaze bolje nego što bi to jezik mogao, ili je možda samo egzoticna macja ljupkost obavila zaštitnom krznenom ovojnicom sirovu ljudsku patnju i ucinila je podnošljivom. Kako god bilo. To je bilo savršenstvo. Ležali su osluškujuci kako Jošua grleno prede, jedno drugome u narucju, dok im je znoj hlapio pod suncem, otkucaji srca malo se pomalo usporavali. “Još jednom”, rekla mu je sad, nadglasavši brujanje motora na mracnoj autocesti, na putu prema avionu koji ce ga odvesti u Ameriku, i dalje. Pogledao je na digitalni sat na upravljackoj ploci. Prtljagu je morao predati za dva sata; do aerodroma im je trebalo petnaest minuta. “Predivna si”, rekao je. Izgovori li to na pravi nacin, ona možda shvati da joj želi poruciti kako ne bi smjeli pokušavati ništa bolje od onoga jucer, da bi na tome trebalo ostati. “Ne želim biti predivna”, rekla je. “Želim te u sebi.” Nekoliko je sekundi vozio u tišini, ubrzano se prilagodavajuci okolnostima. Brza prilagodba novim okolnostima još je nešto što im je zajednicko. “Uz aerodrom je hrpa onih groznih hotela za poslovnjake”, rekao je. “Mogli bismo uzeti sobu samo na sat vremena.” Zažalio je ono “groznih”; zvucalo je kao da je nastoji odgovoriti, dok se pravi da baš to ne cini. Samo je htio reci da su to onakvi hoteli kakve inace oboje izbjegavaju kad god mogu. “Bit ce dovoljno da nadeš mirno odmorište”, rekla je. “Možemo i u autu.” “Kriza!” rekao je i oboje su se nasmijali. Naucio se reci “kriza” umjesto “Kriste” kad se pokrstio. Te su mu dvije rijeci zvucale dovoljno slicno da neutralizira bogohuljenje nakon što mu je vec napola izletjelo iz usta. “Ozbiljno mislim”, rekla je. “Bilo gdje. Samo nemoj stati negdje gdje bi nam se drugi auto mogao lako zalijepiti za rep.” Autocesta mu je sada djelovala drukcije, dok su se vozili dalje. Teoretski, bio je to i dalje isti asfaltni trak, omeden prometnim znakovima i klimavim metalnim ogradama, ali preoblicen vec samom njihovom namjerom. Nije to više bila ravna linija do zracne luke, bila je to tajanstvena zabit puna sjenovitih zaobilaznica i skrovišta. Još jedan dokaz da stvarnost nije ništa objektivno, nego stalno ceka da je preoblikuje i preoznaci neciji stav. Naravno, svi na ovome svijetu posjedovali su moc da preoblikuju stvarnost. Peter i Beatrice cesto su razgovarali o tome. O tom izazovu, da se ljude natjera da pojme kako je život otužan i pun ogranicenja samo u onoj mjeri u kojoj se njima cini takvim. O izazovu da se ljude natjera da uvide kako nepromjenjive životne cinjenice i nisu baš tako nepromjenjive. Izazovu da se za “nepromjenjivo” nade rijec jednostavnija od “nepromjenjivog”. “A ovdje, kako ti se cini?” Beatrice nije odgovorila, samo je spustila ruku na njegovo bedro. Vješto je skrenuo na odmorište za kamione. Morali su se uzdati da nije Božji naum da ih zgnjeci 44-tonski teretnjak. “Ovo još nikad nisam radio”, rekao je kad je ugasio motor. “Misliš da ja jesam?” rekla je. “Snaci cemo se. Idemo na stražnje sjedalo.” Izletjeli su svatko na svoja vrata i za nekoliko se sekundi ponovno našli straga. Sjedili su kao putnici, rame uz rame. Presvlake su vonjale na druge: prijatelje, susjede, župljane, autostopere. To je samo dodatno produbilo Peterove sumnje, može li, treba li voditi ljubav, sada, ovdje. Iako... bilo je u tome i neceg uzbudljivog. Posegnuli su jedno za drugim, nadali se uklizati u zagrljaj, ali ruke su im bile tako nespretne u mraku. “Za koliko bi svjetlo ispraznilo akumulator?” upitala je. “Nemam pojma”, odgovorio je. “Bolje ne riskirati. Osim toga, kakva bismo usputna predstava bili za sav promet u prolazu.” “Sumnjam”, rekla je i okrenula se za...




