Kadare Lutka

1. Auflage 2017
ISBN: 978-953-52-0010-9
Verlag: V.B.Z. d.o.o.
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection

E-Book, Croatian, 116 Seiten

'Nesvjesno, postavila je samu sebe u najbesmislenije i najtragicnije suceljavanje: s jedne strane bila je ona, a s druge ono što se nazivalo 'umjetnost' njezina sina.'
U svom zadnjem romanu, Lutka (Kukulla, 2015.), Ismail Kadare, pisac koji je vec gotovo pola stoljeca najpoznatiji glas albanske književnosti u svijetu, vodi nas na intimno putovanje kroz svoj život, stavljajuci u prvi plan svoj složen odnos s majkom, krhkom i tajanstvenom poput 'papirnate lutke'.  Nakon što je sa sedamnaest godina stupila u sporazumni brak, Kadareova majka, prostodušna i nesigurna djevojka koja je u romanu nazvana Lutka, useljava se k svome mužu u veliku i otmjenu obiteljsku kucu obitelji Kadare, u kojoj je kasnije odrastao i sam pisac. Opterecena surovim patrijarhalnim obicajima, uzajamnom netrpeljivošcu svoje i muževe obitelji, a napose cinjenicom da je prisiljena živjeti pod budnim okom svoje nemilosrdne svekrve, Lutka sve više osjeca da je kuca, kako ona sama kaže, 'proždire'. U ovom autobiografskom romanu, netipicnom unutar dosadašnjeg Kadareova romanesknog opusa, pisac se još jedanput vraca u svoj rodni grad Ðirokastru, ali ovaj put da bi ispricao pricu o svome odrastanju, školovanju, pocecima književne karijere, kontroverznoj vezi i braku sa svojom suprugom Helenom, takoder spisateljicom, njihovu politickom emigriranju u Parizu, no ponajprije pricu o vlastitoj obitelji. Rijec je o romanu koji bismo, posluživši se autorovim ironicnim stilom, mogli shvatiti kao kroniku nekoliko velikih nesporazuma...

Autoren/Hrsg.

Kadare, Ismail

Weitere Mitwirkende

Maliqi, Shkëlzen

Leseproben

4.
Kuce poput naše kao da su bile izgradene kako bi što dulje održavale hladnocu i nerazumijevanje. Prvi put sam to pomalo maglovito osjetio kada sam imao pet ili šest godina. Odmah sam se prepustio mašti kako ne bih morao razmišljati o tome, cinio sam to cesto kada mi se nešto nije svidjelo ili kada sam osjetio strah. Bio sam više nego siguran da bi sve bilo drugacije kada bi naša kuca bila manja, ili jednokatnica, ili bez tajnih prostorija u koje nam je oduvijek bio zabranjen ulaz, a da i ne spominjem ostave, bunar ili zatvor. S obzirom na to da sam kasnije godinama bio u prilici svjedociti hladnim odnosima izmedu bake i Lutke, nisam imao teškoca u zamišljanju onoga što se bilo dogadalo izmedu njih prvih godina nakon vjencanja. Bilo je razdoblja kada tenzije izmedu njih nisu bile vidljive, ali tada je bila samo rijec o zatišju koje nije budilo previše optimizma. Bilo je to poput one poznate uzrecice prije pocetka svake zime: sva sreca što je potrajalo toplo vrijeme, pa svi znaju da ce doci zima. Ledeni odnosi i nerazumijevanje stalno su se pojacavali. Nakon prvih poraza Lutkine vojske, volio sam maštati o njezinim prednostima – cvijecu, glazbi, Romima i svemu ostalom – i o pristizanju skrivenog oružja, kao posljednje nade: nadmoci njezina bogatstva. Ali, i ta se prednost urušavala. Upravo u tom stanju panike, u išcekivanju Lutkine potpune kapitulacije, dogodilo se nešto više nego nepredvideno. Bila je rijec o necemu što je istodobno izazivalo i zaprepaštenje, i užas, i cudenje, i skandal. Bila je rijec o parnici u kuci Kadareovih. Procesu zbog necega što se nije moglo dogovoriti i razriješiti. Nema sumnje, sve je bilo cuvano u najstrožoj tajnosti, iako su neki bliski rodaci otprije znali o cemu je rijec. Pa svejedno, nitko nije vjerovao. Mislilo se da je rijec o intrigi kakve su se katkada znale dogadati u Ðirokastri. S obzirom na to da su Kadareovi u kuci imali zatvor, pomišljali su da sve ima veze s tim. Ako vec imamo zatvor, zašto ne bismo imali i sudenje? Drugi su cijeli slucaj promatrali s nekakve psiho-filozofske strane: kao neku vrstu utjecaja pravosudnog okoliša u kojem je moj otac odrastao. Drugim rijecima, kao realizaciju neispunjenog sna jednog niskorangiranog cinovnika koji je, iako dolazi iz stare odvjetnicke obitelji, ostao na statusu obicnog sudskog pisara. Vrijeme ce pokazati da ono što se dogadalo nije bila nikakva zabavna igra ni šizofrenija. Postupno, kako sam odrastao, postajao sam svjesniji cinjenice da se u našoj kuci nastavlja proces pokrenut još prije vremena moga rodenja. Bilo mi je cudno što s prolaskom vremena taj „proces“ više nisam doživljavao kao grotesku, vec je u mojim ocima on poceo dobivati nekakav dublji smisao. Dugo su me mucila pitanja o tom procesu, zbog cega se održava, tko je sudac i tko ce biti osuden. Naposljetku sam shvatio da je rijec o procesu koji se svako malo obnavljao i u kojemu je moj otac bio sudac, dok su optuženice bile dvije žene: moja grandiozna baka i Lutka kao njezina suprotnost, a sudilo se istoj stvari: hladnoci i nerazumijevanju koji su vladali u kuci Kadareovih. Drugim rijecima, zaoštrenim odnosima izmedu svekrve i mlade. Na pocetku mi je, kao i drugima, bilo lakše reci da se moj otac pozdravio se s pamecu. Kasnije, više od oceve ludosti moju znatiželju pobudila je jedna druga stvar: njegova neodlucnost. Ona je bila povezana s temeljnim pitanjem: kakav je to bio proces? Sve dok se sudilo zbog necega, znacilo je da sudac želi pronaci krivca. Dakle, nije bio uvjeren, kolebao se. Na prvi pogled trebalo je biti vrlo jednostavno, ali nije bilo tako. Moj otac kolebao se oko stvari o kojima se mnogi uopce ne bi zamarali. Drugim rijecima, kada se vracao s posla i vidio natmurena lica majke i njezine nevjeste, bilo bi prirodno da se iskali prije svega na svojoj ženi. Tim prije što je majka bila stara gospoda Kadare, koja ujedno vec dugo ne izlazi iz kuce (utemeljene prije 1700., možda cak i prije 1600. godine), moj otac ostao je njezin sin jedinac, jer je njezin muž, sudac Šahin Kadare, napustio ovaj svijet, a ona zadržala slavu mudre žene, još od vremena kada je i njezin svekar, Ismail Kadare, bio spomenut u onoj slavnoj pjesmi... Bez obzira na sve to, njezin sin sad joj je cinio nešto necuveno: stavljao ju je na vagu s nevjestom kako bi presudio koja je od njih u pravu. Moj sin pozdravio se s pamecu: te rijeci nije izgovorila glasno, ali sigurno ih je prošaptala svojoj sestri, Nesibe Karadozi, koja joj je dvaput tjedno dolazila u posjet, a zatim i tetki Džemo, pa i drugim prijateljicama, ukljucujuci i sjene pokojnih, kojima je možda s mnogo više potankosti ispovijedala svašta. Kako sam odrastao, tako sam sve više shvacao njezinu muku. Cak ju je i potres manje potresao nego oceva neodlucnost. I u srednjoj školi nastavio sam razmišljati o tome, jer je sve još uvijek trajalo. Sve sam više citao pa ono što se bilo dogadalo više nisam smatrao iznenadujucim, vec kao najavu nekakva preokreta. Mogao sam još uvijek razumjeti užasnutost bake, ali nikako nisam uspijevao shvatiti što se dogadalo u Lutkinoj glavi. Mnogo kasnije, kada bih se u mislima vratio na tu dugotrajnu kroniku, osobito nakon što one više nisu bile žive, imao sam dojam da je njezina usamljenicka priroda pridonijela tom kaosu. Dapace, katkad sam imao dojam da sam i u ono vrijeme primjecivao nešto što bi se moglo smatrati užasom lutke, onu mješavinu hladnoce i tajnovite gipsane bjeline maski u japanskom kazalištu, da bih se potom sjetio Voznjesenskog i njegovih Mat’mat’mat’-ova, u kojima su se majka i tama stapali u jednu cjelinu. No to mi nije smetalo da, u manjoj ili vecoj mjeri, na metafizicki nacin tražim uzroke dogadanja. Pomislio sam u jednom trenutku i na ono što je, kako se tvrdilo, moglo objasniti neobjašnjivo: ljubav. Da mi je to netko ranije rekao, zacudio bih se. Nisam znao ništa o njihovoj intimi, a još sam manje razmišljao o njihovim mogucim ljubavnim vezama, ma koliko jednostavnima, prije vjencanja, dok mi ona jednoga dana nije sama ispricala... Bio je to prvi put da mi se Lutka ispovijedala. Izmini Kokobobo, jedna naša rodakinja, koja je pratila modu i voljela zadirkivati Lutku, smijala bi se grohotom kada bi cula da se dogadaj koji mi je ispricala mogao nazvati „ljubavnim“. Ali, nije bilo tako. Dogodilo se to negdje prije vjencanja. Tri sestre Dobi bile su na nekoj svadbi gdje je medu svatovima trebao biti i buduci Lutkin zarucnik. Sestre su promatrale s prozora ne bi li ga prepoznale, a onda je jedna od njih rekla: eno ga, onaj s crnim borsalinom na glavi. Lutka je osjetila da joj se otvara provalija u želucu. Bili su joj rekli da je njezin zarucnik lijep i visok, a ovaj covjek s borsalinom bio je nizak i debeo. Lutki je došlo da zaplace od muke, ali njezina mlada sestra rekla je: cekajte, glupace, nije taj. Drugi je, onaj s desne strane. Lutki je srce došlo na mjesto. Od radosti koju je osjetila nije cijelu noc mogla oka sklopiti. Vec sam išao u srednju školu kada sam cuo tu njezinu ispovijest. Jednu vecer zamolio sam je: mama, ispricaj nam kako si se zaljubila u oca kad si ga vidjela s prozora. Lutka se sramila. Zašto, zar je to ljubav? rekla je stisnutih zuba. Prava ljubav, rekli smo gotovo u isti glas sestra i ja. Ljubav na prvi pogled, nastavio sam ja. Tako se naziva, ucili smo u školi kako su se Dante i Beatrice zaljubili. Otac je slušao sasvim nezainteresirano, kao da je bila rijec o nekom drugom covjeku. Bio je to prvi i posljednji put da se razgovaralo o toj temi. Nisam znao ništa o njihovim intimnim odnosima, niti sam ih mogao zamisliti. Nedugo prije nego što ce preminuti, majka mi je rekla da ima jednu molbu za mene. Dok je govorila, glas joj se gotovo sledio. Željela je da je sahranimo s „njim“, dakle uz muža. Smaile, nemoj se smijati, rekla je. Objasnila mi je da ju je strah ostati sama pod zemljom. Zavjetovao sam se da cu joj ispuniti volju. Kasnije, svaki put kada sam se morao baviti time, što nije bilo lako jer su se zakoni i pravila mijenjali svake godine, pitao sam se može li se to nazvati ljubavnom poviješcu, makar i jednostavnom; pogled s prozora na jednog muškarca, a zatim, nakon tri cetvrt stoljeca, želja da se bude zajedno s njim u istom grobu? Bio sam sve više uvjeren da je bila takva, povijest ljubavi s pocetkom i krajem, kao u slucaju s mat’ma-ma ruskoga pjesnika, tocnije, kao kod onih njegovih „ma“ sa slovom „t’“ izmedu, koje je služilo oboma: i majci i tmini. Tako sam razmišljao u sebi. Ipak, kada bih se sjetio slavnog kucnog procesa, mislio sam da bi dogadaj s prozorom i smrcu, kada bih ga smatrao ljubavnom poviješcu, možda mogao objasniti mnoge stvari, ali nipošto ne i misterij oceva ponašanja. (Ove današnje nevjeste, ah, ove današnje znaju se samo prenemagati i igrati igre izludivanja jadnih muževa... Nakon tih rijeci prijateljice bi se upitno zagledale u baku, ali ona se, hladna i povucena kakva je bila, pretvarala da ih ne razumije.) Ali ta prica o igrama ne samo da nije pobudivala znatiželju u meni vec mi je izazvala strah zato što je, cini se, bila dio Lutkine tajanstvene strane. Ukratko, zacudujuce ponašanje moga oca nije se moglo objasniti ni romanticnom ljubavlju ni ženskim igrama jer, kako se govorilo, ako na ovome svijetu postoji nešto prolazno, onda su to upravo te stvari. A procesi u našoj kuci, s njihovim beskonacnim kronikama,...