Polic Kamov / Bulaja Clanci i feljtoni - Pisma

1. Auflage 2017
ISBN: 978-953-328-331-9
Verlag: Bulaja naklada
Format: EPUB
Kopierschutz: 0 - No protection

E-Book, Croatian, 507 Seiten

Reihe: eLektire

Novo, cjelovito i sveobuhvatno izdanje ne-fikcijskih djela »pjesnika psovke« Janka Polica Kamova, koje donosi sve njegove poznate clanke, feljtone, putopise, kritike, polemike..., te pisma iz kojih mnogo doznajemo o njegovom tragicnom životu, poetici, pa pored ostaloga i o razlozima korištenja pseudonima »Kamov«. Opremljeno je posve novim i opsežnim tumacem i rjecnikom, koje je sastavio Zvonimir Bulaja.
Tekstovi su mu najviše izlazili u liberalnom listu »Pokret«, dok je Kamov boravio u inozemstvu, ali i u drugim novinama i casopisima. Pisao ih je i slao redakcijama pokušavajuci sebi neuspješno osigurati kakav-takav prihod i egzistenciju. Kamov piše impresionisticki, modernisticki, matoševski, pokazujuci cesto izborom i tumacenjem tema sklonost tomu da iznenadi i šokira suvremenu hrvatsku malogradanštinu. Zapanjujuca je informiranost i erudicija mladog pisca, ako se ima na umu da je Kamov tada tek u ranim dvadesetima.
Živeci u razdoblju kojega su suvremeni Europljani prozvali La Belle Époque, nesvjesni da im slijedi globalna katastrofa i veliki svjetski rat, Kamov najviše piše iz Italije i o Italiji, buduci da je u toj zemlji najviše boravio. Zadnja su dva eseja/putopisa (»Kroz tri luke«, »Klin se klinom zabija«) nastali u Barceloni i posljednji su Kamovljevi tekstovi napisani pred preranu smrt. Piše ne samo o književnosti i umjetnosti, nego i o gospodarstvu, politici i drugim temama.
Janko Polic Kamov (1886.-1910.), prozaik, pjesnik i dramaticar, jedinstvena je pojava hrvatske moderne književnosti, te preteca kako hrvatske tako i svjetske književne avangarde. Djela Janka Polica Kamova izazvala su brojne kontroverze u svoje vrijeme, a objavljivanje im je bilo zabranjivano, dok su mu drame proglašavane neizvedivima i odbijane.

E-knjiga je objavljena zahvaljujuci potpori Uprave za kulturu Grada Rijeke.

Autoren/Hrsg.

Polic Kamov, Janko

Bulaja, Zvonimir

Leseproben

Iz Venecije
(Fragmenti studije)
Rasplamsani, rumeni, ponešto ko dimom omrcani zapad što se cist odrazuje u krvavome moru... A nad njim se rastegla nebesa, blijeda ko gola stegna gladne prostitutke što se s više uživanja podaje udarcima sotenera, negoli furoru ugrijana naivnika. I sav onaj omaljani, ispljuskani i krvavi horizont, sva ona mirna, tiha vatra, dogorijeva bez grcanja ko dah. Cini se ko jedna drececa ideja, ko ekstaza osjecaja što se najedamput zgrcila u melanholiju, pa tinja i umire nad žagorom crnih sjena ljudskih i ledom ulicnih svjetiljki. Ona — Venecija — je lijepa zarad zapada; ona je zapad! Jedan topli raskošni i nijemi zapad. I kad ste prošli mimo palaca što snivaju ko spomenici po grobovima; kad ste obišli nju cijelu po zmijolikim, tijesnim i dubokim ulicama; kad ste najposlije postali gluhi u vici, izazivanju i deklamiranju ulicnih prodavaca — i nehotice zastajete pred antikvarijatima knjiga, posuda, fotografija — omršavjeli od udara prolaznika... I onda... ovaj antikvarijat vam se pricini — Venecija — ona cijela: svi stilovi gradevina i sama bajovna crkva sv. Marka i svi oni pijani, nahereni zvonici i teatralni kolos Palazzo Ducale... O taj palazzo! Pricinja se ko dekoracija jedne nijeme scene, pred kojom samo publika žamori što je pala na tarac ko stjenice na bijelo platno... I nutrina — šuti... Šute svi oni plafoni i skalinate, šuti sve ono ukradeno bogatstvo... Šute i one slike Tintoretta i Veronesea i Palme što predstavljaju jednu velicinu — grandioznu i ledenu... Ali izjedeni zidovi i klimave kolone i popravci — govore; prosto i grubo ko radnicki vode i birtijski debateri... i Akademija lijepih umjetnosti,[1] sita svetaca i Krista, što sjeca modernu dušu na nešto što je preletilo — i ona šuti — cijela pjesma, ritam i rima boja... I sve one crkve šute, dok vam najedamput ne zagrmi u uho sarkasticki opaska; ona je crkva sada magazin... I gdje je nekad bliještila Tizianova umjetnost, danas se krivi vreca brašna; gdje je nekada klecalo prenježno aristokratsko koljeno, miješa se pljuvacka sa znojem i »vobiscum« s oltara zamjenjuje »p... dio!«[2] A sarkazam situacije ublažuje originalna komika; trulu crkvu podbijaju gredama — socijaliste... Nije li to antikvarijat jedne politike, umjetnosti i religije? Tu ih gledate zagrljene; rijec evandeosku, artisticke nerve i one što su slali ljudstvo na »Ponte dei sospiri«.[3] A mi im se divimo; divi im se i onaj plebejac, kojeg su pretci valjali kamenje za piramidu signoriji, bogu i umjetnosti. Divi im se, jer ih gleda nijeme i jer se »guide« dobro placaju... Pa kad uz gondolu strelimice preleti jedna »lancia«, ko da si procitao jedan stih iz Sloma kampanila[4] i razumio, zašto je sunce na zapadu najljepše i zašto iza njegovih cjelova ostaje grad ko nahranjena strast, umorna žena i izgubljena sreca...   *   Sva joj je ljepota u kosi, ženskost u ocima i podrijetlo u nosu. O taj nos Venecijanke! Sad gledajuci u zemlju ko klerik, sad u nebo vapijuci ko grijeh. On je jedna nepristojna doskocica, jedna zabranjena šala i nedopuštena opaska: dira u žensku cast, narodni ponos i mušku kesu. Jer on baca sumnju u vjerodostojnost mletackih krsnih listova, nepatvorenosti mletackih fabrikanata i originalnost stvaralaca... I onda se sumnja proširi i pitaš: ma je l' ovo samo venecijanska umjetnost? — ma je l' ovo samo venecijansko bogatstvo? — ma je l' ovo samo venecijanski nos? Tri stila — bizantinski, romanski, goticki — izdaju plemenite gradevine, tri poriva — krada, otimacina i razbojstvo — bogatstvo i tri ljubavi — alemanska, slavenska i romanska — nos. Ali izdajica je on! On ulicni, nepritajeni, nenašminkani; on što ne suzdrži rad pristojnosti kihanja i što ne proguta rad komotnosti sluzi; on što kihnu i razbi jednu harmoniju; on što prosuzi i omrca jedan ideal; on što se ne da izobliciti ko noga, kastrirati ko udo, pritajiti ko misao, falsificirati ko pergamena i progutati ko plac; on što se prvi zadubio u prošlost — ko pasja njuška u smrad i osjetio — miris. Ali lice! Ono je odraz sadašnjosti; odraz ovoga neba nad kojim vec nema boga. Blijedi li ko prepast, žuti l' ko žuc, rumeni l' ko sram — ono je sadašnjost, dok ima oci, duboke ko dno i nemirne ko površje. Jer one su odraz svjetla, krijesa i vatre, ko ono blatno i ledeno more što odrazuje cisto zlato i razliveni metal. Ono je sadašnjost, dok mu se kosa razlijeva ko talasje mracnih nota i klupko crnih zmija. Oci, lice i kosa: refleks jednog nevidnog sunca. Jedna božica krasnih fasada, pogleda i olicja, krivih trupina, zvonika i ulica, tuberkuloznih pluciju, zidina i fondamenta... Jedna kržljava, mršava i šepava — ljepota.   *   Sunce, nabujalo, rašireno, rasipno, što toci žitko pice na goli tarac, na onu stoljetnu »Rivu dei Schiavoni«.[5] A more je pljuska ko da se draška o onu bijelu, kamenu i hladnu put — pljuska o uske, crne bokove gondola što se njišu tek vidljivo i idu — idu lake i brze, tihe ko balerine na skliskom parketu. Gondola! Nosi ih — one što su zastali na rubu jame koja je proždrla njihove drugove. Nosi ih — aristokraciju, besposlicu, ljubav i dosadu; nasljednike ukradenih dijamanata, vlasnike neplacenih palaca, obožavatelje kicoške ljepote. Nosi ih — velike, mirisne, dražesne, što dadoše slugama i napojnicu i svejedno im ostaše — dužnici. A onda... ona ispucana, grdna, zablacena ruka što veslom dube od iskona more, a plecima vazduh i nigdje ne ostavlja jame... I ugljenari, omrcani, iscrnjeni, izgrbljeni — ko skvrnitelji jedne nevinosti, ko rušioci jednog božanstva i psovaci jedne svetinje: negacija one ljepote. Gondole! — i oni! Laki u kroku, dražesni u kretnji, ljubezni na jeziku. Oni — heroji dosade što rade od dosade, ljube od dosade, živu od dosade i umiru od dosade. Zato i dolaze tu, u carstvo gondola, vodenih parkova i nebeštanskih panorama... Dolaze u grad ladanja, uspomena i prica... Dolaze tu, gdje buka vozova ne zaglušuje mandoline. Dolaze, jer tamo ih pita vaskoliki život: a šta ste došli u dugocasno, tude i neshvaceno društvo? — a tude im se blago priklanja izijevana prošlost i ljubezni smiješak higijene: »to je zdravo za pluca« i ruka gondolijera što im žedno hvata dosadnu sapu, skrucujuci je u — kruh.   *   Na trgu pred rijetkim slušateljima podigao binu: kazuje ili prodaje srecu, buducnost i — prošlost — i zove publiku. Gledate ga i ne pojmite da ispraznost rijeci, ništavnost predmeta i besplatna obicna publika zaslužuje sve one grimase lica, svu onu mimiku udova i brencanje organa. Ne pojmite covjeka što udara dlijetom po kukavnoj svojoj mesnatoj masi radi trice i za tricu. Radi onih glupoispisanih ceduljica, a za groš! Pa ipak! Nije taj groš jedini movens njegove radnje. I što više gledate njegovu igru — progledavate. Njegov organ doziva u pamet organe kolportera, prodavaca i — konferencionista! Organe jedne piljarice i jednog — profesora. Organe onih što vicu Gazzetta i onih što pitaju: »bit ili ne bit«. A njegova kretnja cini se ko kret onoga što najavlja život na pozornici, a grimasa lica grimasu onoga koji je preletio sve svjetske daske. To je teatralnost, jest, ali ne afektacija! Ona je prirodena ko bodež u ruci Sicilijanca. Otelo u osobi Rossija i Verdi na usnama Talijanca... I ovaj ulicnjak, ovaj istrion šupljih laktova i luknjastih hlaca, nosi na rumenom celu parolu: L'art pour l'art. On grimasira radi grimasa, mimicira radi mimike — on je saltimbank radi umjetnosti i — ako hocete — bohémien radi lijenosti i lijen radi — umijeca. Imitiranjem stvarati, ne zakljucivati, radati, ne uzgajati. Šetati radi šetnje, ne higijene, ubijati radi ubojstva, ne ideje: rodeni delikvent i rodeni artista! Gledate i progledavate i bude vam jasno, zašto je Novellijev repertoar pokadšto i »ispod kritike« i zašto je on velik umjetnik u tragici i komici i zašto je njegova umjetnost svejedno istinita, iskrena i prirodna.   *   Pred licem utjelovljene arapske price, u sredini arhitekturske epopeje, sucelice rasplinjene sanje, oborenoga kampanila — ljudstvo i glazba... I onaj lakirani kadaver i onaj odrpani deran i ona iglicasta dama i ona bradavicasta baba i... ukretinjena starost i postarala djecurlija... cijelo ono ljudstvo jedno uho, jedan takt. Donizetti! Vole glazbu radi pjevanja, operu radi zborova, a pjevanje radi svojega grla, ficukanja, serenada i lumpacija... Muzika života, ulica i društva. Ne onu osamljenost, duše i pustinje... A život guši psihu, ulica misao i društvo individualnost. Dajte im plamen, ljubav i samu dreku — uglazbite živce Romea, tragiku Aide, ljubomor Otela, nesrecu Lucije — ali ne bol Hamleta![6] Uglazbite handžar i krv, ali ne nijemo glavinjanje i krv što istice bez rana... Uglazbite cjelove, ali ne strast Salome[7]... Uglazbite svoje nesretne ljubavi, ali ne one skitnice i mislilaca... Uglazbite i orgiju, ali orgiju zadovoljstva, veselih i nasmijanih, orgiju badnjaka, nove godine i karnevala, ali ne onu mracnih jeseni, zaturenih lokala i napitih ideja... Uglazbite ju, ali orgiju skladnih glasova, ne onu neskladnih i posrcucih... Jer oni su...